searching for love...

Mislila sam da si netko drugi.
Oprosti, mislila sam da si to ti.
Razočarala sam se.
Gdje si ti?
Tko si ti?
Vrati se.
Trebam te.



Moje srce
Prazno...
Moja duša
Usamljena.
Nekada kao da nisi tu,
A nekada opet postojiš,
Kao da nikad ništa nije bilo.

Reci,
Kako da zaboravim?
Nekad mi se čini da sam ti oprostila,
A onda opet...
Sjetim se...
I razočaram se svaki put iznova,
U samu sebe najviše
Jer te ne prepoznajem više.

Zar nisam sretna?
Zar nisam ispunjena?
Ako sam sretna,
Zašto se onda ovako osjećam?
Zašto osjećam neku prazninu
Kao da nešto nedostaje?
Zašto mislim da bi ti mogao
To nešto vratiti što nedostaje?

A opet ni u to nisam sigurna.
Ne više.
A toliko te volim.

Toliko sam nesigurna
Da mi treba
Čvrsti oslonac,
Rame za plakanje,
Nekoga u koga mogu vjerovati,
Nekoga tko me neće razočarati.
Želim opet vjerovati
U riječi koje govoriš,
Obečanja koja daješ.
Ova nesigurnost,
Ubija me.

Da.
To je to što želim.
Vjerovati opet.

Kada će to biti?
Koliko je vremena potrebno,
Do onog trena
Kada stvarno oprostimo nekome.
Ne samo da izgovorimo te riječi,
Nego da i vjerujemo u njih.

Nedostaje mi ta sigurnost.
Nedostaje mi vjerovati.



Tako mi to fali.

Koliko je potrebno?
Koliko je dobrih dijela potrebno?

Koliko je potrebno
Da mogu opet vjerovati
I biti sigurna...?

Obojat ću masku
sa šarenom šminkom
i nositi osmijeh
i kimati glavom
i praviti se da je sve ok...
Trpit ću laži,
gledati im ravno u oči
kao da ne postoje...
Neću se svađati
jer snage više nemam,
jer k ničemu ne vode,
jer su besmislene.



Krug ne može imati kraj,
samo početak...
Daleko smo od početka,
a kraja nigdje nema,
izlaza nema,
bijega nema,
utjehe nema.
Preteško je trpjeti,
ne pokazivati bol,
kada se čini kao
da nema nikog,
da nikome ne mogu pokazati suzu;
kada se čini kao
da sam potpuno sama...

Laži me ubijaju,
povjerenje opada...
A što je to ljubav
ako povjerenja nema?
Što je to ljubav
kad se čini da ljubavi nema?
A volim ga...
Trpim samo jer
bez njega više ništa ne bi imalo smisla,
bez njega od mene bi ostale samo krhotine,
krhotine djevojke koje je strah da će sve izgubiti,
da će krug ipak pronaći svoj kraj...
Lancima sam privezana,
o ljubavi ovisna,
i borim se i borim
za osobu koja mi je u životu sve.
Ali...
želim da laži nestanu,
da mogu vjerovati,
mirno spavati,
da mogu biti opet ja
i masku skinuti...
ponovno udahnuti...

Nekada ne mogu rasaznati razlog zbog čega sam tužna. Ne znam da li je to zbog toga što se nekad osjećam jadno, ili zbog toga što ne znam što je gore - osjećati se manje važnom i glumiti da sam snažna, biti hladnokrvan, ili je možda gore pokazivati tu slabu točku.
Jebena slaba točka.



Već mjesecima pokušavam shvatiti neke stvari, tj. da budem preciznija, pokušavam shvatiti sebe. Jesam li ja kriva? Jesam li se stvarno toliko promijenila ili sam tek sada upoznala pravu stranu sebe, ili možda njega?
Slaba točka.
Svaki put se slomijem na jednakom mjestu, svaki put postanem bespomoćna, izgubljena, šokirana od straha i panike koja me ispuni. Histerično počnem lijevati suze jer je to jedini način na koji mogu iskazati sebe. Jer nema izlaza. Sve je krug ili labirint bez cilja ni početka. Svaki put kad pomislim da bi cilj mogao biti jako blizu, nešto se dogodi i BAM!! Nastaje još jedan zid, nastaje još jedna prepreka, a najgore od svega toga - nastaje još jedna pukotina na mom srcu.

Zar je moguće da prošlost toliko utječe? Iako je prošlost toliko prošla da si čak siguran u to da si sve prebolio. Ali ipak, ona je tu. Možda samo u tragovima, ali ona je tu.

Možda je moja slaba točka strah od deja vua.

Ili je možda razlog ona prošlost koja ipak nije toliko stara. Bliža prošlost koju bi trebala zaboraviti, potisnuti, praviti se da ne postoji. Ne mogu to.
Najgore od svega je da je ta prošlost ujedno i sadašnjost. Još se borim, još uvijek pokušavam biti jaka, ali ja to jednostavno nisam.

Ne, NISMO SVI JEDNAKI.

A možda, ali samo možda, ta moja slabost pokaziva neku vrstu moje vlastite snage. Imam snagu trpjeti. Imam snagu nadati se, ponovno i ponovno, da će se nešto promijeniti. A imam snagu ponovno biti razočarana, svaki put. S jedne strane biti razočarana u njega, a s druge strane biti razočarana u samu sebe jer svaki put na neki glupi način povjerujem u njegove riječi i obećanja koja mi daje iako točno znam da se ništa neće promijeniti. Možda se moram pomiriti s time i stalno lutati u jedno te istim ulicama labirinta i stalno počinjati iz početka, stalno se ponovno nadati i vjerojatno stalno se ponovno zapitati jesam li tužna jer sam ja jednostavno takva, ili sam tužna jer se ne želi potruditi da to stvarno budem.

A možda jednostavno više nemam snage lutati.
Da, ne želim više lutati, želim se vratiti tamo gdje sam jednom bila tako sretna.
Nemam više snage...

My art is the only way
to run away from everything
without leaving home...
My art is the only way
to show to the people around me
how I really feel...



So, do you understand my art?
Do you understand my feelings
captured in my paintings?
Do you see my emotions
captured in the words I'm writing?

Do you know I cry?
Do you know that I'm fighting
every single moment of my life
to do bether,
to be stronger...
Strong enough to live in this world...

I feel like I'm not a part of it anymore...

I wish you could understand my art...
I wish you could understand my soul...
I wish you could just open your eyes,
and look at me like you used to...
Maybe then,
you would see that I cry...

Can you take my tortured heart
and fix it?

Izgubljeno...
na putu bez cilja...
Misli...
koji se ne mogu izgasiti...
Srce...
koje je svakim danom sve više rasparano...
konci se odvezuju,
niti se otvaraju...
Vračam li se to na staro?

Osjećam se...
usamljeno, neshvaćeno, nepotrebno...
Možda će netko drugi jednostavno zauzeti moje mjesto?
A ja ću ostati sa strane i promatrati...
Već sada se gradi zid, kamen po kamen
koji će nas odvajati...
I ono ''zauvijek'' postat će samo riječ bez značenja
i potonuti u zaborav...



Ja sam...
samo slika i prilika onoga sa zrcala.
nisam više sigurna u to...
jesam li ja ona ista osoba?

Reci mi...
Hoćeš li mi pokazati put unazad?
Hoćeš li me spasiti?
Hoćeš li me uhvatiti prije nego što padnem zauvijek?
Hoćeš li učiniti sve da me usrećiš onako kao što si mi obećao...
I vjerovala sam u to.
Ali danas više nisam sigurna...
To je prije bila tvoja želja...
Prije si vidio da mi je potreban anđeo čuvar...
Vidiš li sada tu potrebu?

Strah me je...
crnila i povratka.
Strah me je...
da ću ostati sama i zaboravljena,
poput barke na sredini oceana,
jednostavno ostavljena...

Treba mi...
utjeha,
spasitelj,
zagrljaj,
dokazi,
pažnja,
niježnost,
uzvračene riječi,
uzvračena ljubav...

Trebaš mi...
više nego ikada...
ali ti to ne primječuješ,
niti shvaćaš ozbiljno.
A ja ne znam kako bih ti objasnila.

Ti si slijep,
a ja sam nijema...

Reci mi...
Hoćeš li mi pokazati put unazad?
Hoćeš li me spasiti?
Hoćeš li me uhvatiti prije nego što padnem zauvijek?
Hoćeš li učiniti sve da me usrećiš onako kao što si mi obećao?

Kaže se...
nada zadnja umire...

Ali...
ti si slijep,
a ja sam nijema...

Poput lavine emocije naviru, nekada tako snažno i previše brzo da ih sama više ne mogu raspoznati. Kad ih postane tako mnogo, kada se izmješaju kao igraće karte, shvatim da sam možda previše emocijonalna. Jesam li? Tražim li previše?




Ne želim biti takva i teško mi je priznati da ja jesam takva i da možda meni osobno treba više pažnje nego drugima. Vjerujem da je za to kriva moja prošlost. Učinila me nesigurnom, natjerala me je da sumnjam i strahujem da ću jednoga dana opet ostati sama. Zbog toga tražim dokaze, dokaze koje će mi pokazati da sam u krivu, koje će me uvjeriti da sam još uvijek ona ista pesimistična osoba koja se previše brine, dokaze koje će mi dokazati da sam voljena… U nekim trenucima se dogodi da te dokaze ne mogu pronaći… I onda se izgubim. Na tom dugom putu, u toj skoro nepobjedivoj bitci mene same sa svojom prošlošću, zaboravim gdje sam i kuda sam krenula. Izgubi se smisao. Sumnja i strah postanu tako velike da su skoro pa i stvarne…

Zapitam se imam li razloga za taj strah? Zapitam se da li pretjerujem? Ali kako otjerati neki osjećaj iz sebe kada je to nemoguće? Kako otjerati kada mi nitko ne pomaže da ga otjeram, da mi pomogne povjerovati da su sve ove besmislene misli uzalud?

Smeta mi kada želim ovaj problem riješavati i nastane svađa. Jer to je ono što najmanje želim. Nekako dobijem osjećaj da sam ja sama kriva za sve ovo, jer da ja nisam takva osoba kakva jesam, toga ne bi bilo… ali ne mogu se promijeniti, koliko god bi ja to željela.

Onda suze naviru. Nakon duljeg potiskivanja dođe ona granica kod koje jednostavno više ne mogu izdržati. Njegova ljutnja na mene u tom trenutku zbog toga me ubija. Natjeram se da zaboravim na sve svoje probleme, na sve što bih željela da učini da se malo bolje osjećam.

Kažem da je sve ok. Prestanem se svađati samo da njegova ljutnja na mene nestane. Progutam jebenu želju da me shvati i da me utješi te se pravim kao da ništa nije bilo.

I tako sve do iduće prevelike navale osjećaja…

Volim ga i uvijek ću ga voljeti. Da nije tako ne bih željela da uvidi gdje griješi. Da ga ne volim bilo bi mi svejedno kako se ponaša… Ali nije tako. Volim ga i željela bih da me samo jednom sasluša bez da me odmah napadne sa milijun protustavki. Željela bih da me shvati i da se potrudi da mi pokaže dokaze… dokaze da jednoga dana neću ostati sama… Jer prije ih je bilo, a sada su nestale… i to je ono što me brine najviše.


Nedostaje mi ona pažnja koju sam dobivala prije godinu dana. Onaj tvoj osmijeh kada bi me ugledao, kada bi me čvrsto zagrlio, kada si mi slao poruku za laku noć, kada bi se nježno ljubili na našoj klupi, kada bi skrenuo u cvjećaru da me iznenadiš…

To su sitnice koje su me ispunjavale, sitnice koje su me uvjeravale da si tu i da nikada nećeš otići, koje su me uvjeravale da je tvoja ljubav prema meni neslomljiva, onako kao što je još uvijek moja ljubav prema tebi.

Ali te sitnice više ne postoje. Je li to stvarno razlog za brigu?

Strah me je.

"...Ja sam tu..."




...Lijepo je čuti ove riječi...

Iako se samo radilo o strahu od pada na kamenitom putu.

U trenucima kada nisi tu,
U trenucima kada si daleko od
Očiju mojih,
Kada si daleko od mojih usana
I ruku da te čvrsto drže…
Osjećam se izgubljeno…

U trenucima kada nisi tu,
U trenucima kada se čini kao da si
Na kraju drugog svijeta…
Kada ti ne čujem glas,
Niti one dvije riječi što me usreće…
Gubim smisao svoj…




U trenucima kada nisi tu,
U trenucima kada sam sama,
Kada je lijeva strana moga kreveta prazna
A prisiljena zaspati…
U trenucima kada je noć,
A ti nisi tu da me zagrliš,
Da me štitiš od noćnih mora…
Strah me je…

U trenucima kada nisi tu,
Kada samo još osjećam tragove tvoga mirisa,
U trenucima kada ležim i razmišljam,
A jedino što vidim si ti…
A jedino što osjećam si ti…
Jedino što me čini potpunom
I jedino što volim si ti…

U trenucima kada nisi tu,
Ne znam kuda bih krenula…
Ne znam koje bih odluke donosila,
Ne znam kako bih živjela…
U trenucima kada nisi tu,
Čini se kao da se kazaljke na satu
S mjesta ne miču…
U trenucima kada nisi tu,
Svijet je jedna usporena snimka,
A ja samo dijete u nevremenu…

U trenucima kada nisi tu,
Šapćem molitve…
I čekam…
Sve do onog trenutka kada me opet
Zagrliš i kažeš volim te…

U trenucima kada nisi tu,
Shvatim koliko te volim…
U trenucima kada nisi tu,
Mrak je tamniji od noći…
U trenucima kada nisi tu,
Tuga moje srce razara
I bol u moju dušu dopliva…

U trenucima kada nisi tu,
Shvatim bit svakog trena
Koji zajedno provedemo…

U trenucima kada nisi tu,
Shvatim koliko te volim…

Osjećam te u svojim snovima,
Zatvaram te u njima…

Uvijek ću biti uz tebe,
I držat ću te kao dugu nakon kiše
Jer sunce dolazi u živote naše…

S tobom noći odlaze,
A jutra dolaze…

Za tebe gurat ću oblake
Da ugledaš nebo puno zvijezda…
Za tebe zavrtjet ću svijet
Sve dok ti opet ne budeš kraj mene…

Za tebe učinit ću svaki dan beskonačnim,
Za tebe bit ću još svjetlija od svjetla,
Za tebe plakat, smijat i živjet ću,
Samo za tebe…

I kada mi nedostaješ,
Za tebe čuvat ću suze radosnice
Do onog trenutka kada te opet ugledam,
Kada moju tugu u sreću pretvoriš…

Čujem te i bez riječi,
Osjećam te bez dodira,
I vidim te i tada kada vlada
Najtamnija noć…

Za tebe učinit ću svaki dan beskonačnim,
Za tebe bit ću još svjetlija od svjetla,
Za tebe plakat, smijat i živjet ću,
Samo za tebe…

Strah me je opet biti izgubljena duša,
Slomljeni anđeo,
Anđeo bez krila,
Duša bez srca…

Strah me je opet sjedati sama
U kutu mojih osjećaja,
U mraku plakati
I sutradan suze sakrivati…

Strah me je opet ne vidjeti budućnost,
Nadati se boljem sutra,
A da promjena nema,
Da budem propali pjesnik,
Izgubljeni putnik u vremenu,
Siroče na ulici…

Strah me je opet se osjećati prazno,
Tražiti smisao,
Tražiti utjehu,
Slova na papiru suzama utapati,
Tražiti spas
I nikad ga ne pronaći…


*…Molim te, voli me zauvijek
Jer bez tebe
Bila bih opet samo izgubljeni pojedinac
I nitko više…*



*…Ne brini se…
Nikada te neću ostaviti samu
Jer volim te onoliko
Koliko sam te prvoga dana volio…*

Zauvijek ću voljeti...




Zauvijek ću voljeti
Tvoje oči smeđe,
Tvoj osmijeh što se topi
Na srcu mom…

Zauvijek ću voljeti
Trenutak kad me držiš čvrsto
I ne puštaš me…
Kao da ti je zadnji put…

Zauvijek ću voljeti
Tvoje ruke koje moju dušu čuvaju,
Koje je drže da ne potone,
Da se ne izgubi u ulicama zla…

Da imam dva života,
cilj bi mi bio upoznati te ranije.
Da imam još jednu priliku sve ponoviti,
ne bih svoje vrijeme na budale trošila…
Ne, svoj život bih na tebe potrošila
i vjeruj, ne bih se žalila.

Toliko puno patnje i boli bih manje imala,
toliko puno puta bih pravim smjerom krenula
na raskrižju mojih putova

I'd sail across the ocean
I'd walk a hundred miles
If I could make it to the end
Oh just to see a smile

You see it in their faces
The sadness in their tears
The desperation and the anger
Madness and the fear




Želim vam reći, dragi blogeri, da mi je žao što me tako dugo nema…
Ne znam što se događa, možda jednostavno nedostatak inspiracije.
No, ovdje sam, i sigurna sam da ovaj svijet neću ostaviti jer donio mi je mnogo prijatelja, lijepih trenutaka, uspomena…


POSVEĆENO MOM NAJBOLJEM PRIJATELJU:

Život mi se promijenio… na bolje…
Više se ne osjećam kao izgubljeni putnik među gomilom. Sad sam putnik zajedno sa svima ostalima. Našla sam mjesto gdje se osjećam dobrodošlo, gdje me poštuju, gdje će me saslušati, biti pravi prijatelji… To sam mjesto tražila posljednjih 4 godine. I nekako se nisam mogla uklopiti u svoju okolinu. Možda sam ja kriva, možda sam se jednostavno našla na krivom mjestu.
Mnogo sam prijatelja izgubila. Lagala bih kad bih rekla da mi nije žao. Lagala bih kad bih rekla da mi ne nedostaju. Ali istina je da sam shvatila tko su mi pravi prijatelji, jedini ostali.
A oni koji su otišli… ne znam što bih rekla. Čini mi se kao da su zaboravili što smo nekad bili, kroz koliko stvari smo zajedno prolazili.
U zadnje vrijeme mnogo razmišljam o njima. Imam potrebu da ih ponovo vidim, zagrlim, da se smijemo, onako kao u starim danima.
Ali kada shvatim da tim ljudima nije više onako stalo kao što je meni, shvatim da je sve to uzalud…ta čežnja za potonulim, izblijedjelim…

Ali postoji jedna osoba koja mi je potrebna više od bilo koga…

Nekad bih se vratila samo na trenutak, dragi prijatelju… Stvarno mi nedostaješ.

Još uvijek čuvam našu sliku na zidu s nadom da me nećeš zaboraviti, da ćeš u svom srcu čuvati mjesto za mene, da se tamo vratim, da opet budem ona tvoja mala prijateljica.
Jer ja čuvam to mjesto za tebe u mom srcu, prijatelju moj.

Osjećam se prazno, nekada izgubljeno jer mislim da te više nemam. Pojavljuješ se samo još u mojim snovima…
Prisjećam se onih dana kada bi mi zazvonio mobitel, kada bi mi rekao da me čekaš ispred moje kuče, da siđem, da ti treba netko za razgovor. Tada sam se osjećala tako dobro.
Naši su razgovori trajali po nekoliko sati, smijali bi se, plakali zajedno…
Da, bio si mi pravi prijatelj… još si uvijek.

Nikad neću zaboraviti kada sam na tvome ramenu plakala… ti si bio jedini koji me je znao utješiti. I sada slušam tu pjesmu koju si mi dao kada mi je bilo loše, koja me je natjerala da nastavim svoj put bez obzira na sve. To si me ti naučio, prijatelju.

„All your worrys, leave them somwhere else,
Find a dream, you can follow…“


Želio si da postanem optimist, prestanem patiti. Nažalost nikada se nisam uspjela toliko promijeniti kao što si ti to želio.
Možda mi to najviše nedostaje, onaj tvoj optimizam kojim si me znao zaraziti na trenutke.
Nedostaje mi onaj osjećaj da sam nekome važna, jer prije znala sam da sam tebi važna…

No bojim se…
Da će i ovaj tekst polagano izblijediti…




Nekad bih se vratila samo na trenutak, dragi prijatelju… Stvarno mi nedostaješ.

Kako ljudi nekad samo tako nestanu,
Pretvore se u dim,
U slijepe duhove…

Kako te ljudi nekad razočaraju,
Postanu nositelji potpuno
Stranog lica…
Gledaš u neku praznoću bez kraja,
U tamu bez svijetla.

I ostaneš potpuno sam,
Izdvojen od svoje uobičajene okoline.
Izgubiš se, tražiš put,
A strah te je povratka.
Što ako opet budem povrijeđena?

Oko tebe smijeh,
A ti si samo voda u dugačkom tunelu,
Tečeš, a ne mičeš se.
Bol te izjeda,
Poput vraga što te promatra,
Koji svakim danom samo čeka
Da te u dom njegov pošalje.

I kad sunce siđe i pređe prag
Raja i neba…
Kada tama te okružuje,
Ponadaš se…
Da opet budeš dio te cjeline
U kojoj si nekada boravio.

Mrzim tu neizvjesnost. To neznanje.
Mrzim se pitati ista pitanja svaki put kad vas pogledam, svaki put kad se zapitam jeli to samo vaša gluma, jeli to samo neki jeftini film kojeg mi želite prodati. Jeste li vi glumci, a ja očajni gledatelj?
Jesi li sretan kad ju grliš? Zar to nisi želio? Zar ti to nije bila najveća želja prošlog ljeta kada se sve činilo poput noćne more, poput priče koja ne završava, ili koja nikada sretnog završetka neće imati?
Čemu tvoje ponašanje? Čemu sakrivanje? Možda ne možeš oprostiti. Ili te je strah?

Ne razumijem.
Možda to nije ni moj zadatak da razumijem.
Možda sam samo tu da živim svoj život, u svoja 4 zida.

A strah me je pitati. Jer čvrsto sam odlučila da više nikada neću spomenuti tu temu pred vama. Jer nisam spremna opet osjećati to. Nisam spremna opet gledati kako samo tupo gledaš u televiziju bez da si barem jednom okrenuo pogled prema meni. Da si barem trepnuo očima, shvatila bih da nisi imao hrabrosti vidjeti me kako patim zbog vas… ali ne…
I zbog toga ne želim tražiti odgovore iako mi je najveća želja saznati ih, shvatiti. Ali ne želim se razočarati, ponovo.

Dovoljno sam živaca potrošila. Nemam ih više.
Dovoljno sam suza i riječi potrošila na tu jednu stvar, na taj jedan događaj.
Ne želim ih više trošiti.
Dosta mi je.

Prošlo je točno godinu dana…kao da je jučer bilo…

Nemam više snage. Ne znam koliko jadno, slabo to zvuči, ali nemam više snage razmišljati o tome. Nemam snage se stalno vračati, boriti se riješiti problem, boriti se da mi netko objasni što se događa, da li je sve prošlo ili još uvijek traje.

Jer moja najveća želja prije godinu dana bila je : neka samo sve prestane, neka opet bude sve onako kao što je bilo, neka vidim opet osmijeh na vašim licima. Željela sam vratiti slike u foto-album, obojati ih šarenim bojama, obrisati tragove suza na njima. Željela sam vam sve najbolje. Nije me bilo briga za mene. Tada sam pokazala koliko vas volim.
Tada sam se žrtvovala za vas, koliko mi je god teško bilo. I tada nisam tražila riječ hvala, niti sam tražila da me poštedite od tog mjesta očaja u kojem sam provodila previše vremena. Nisam tražila da mi kažete okreni glavu, nemoj gledati u sve te ljude, u sva ta lica koja su tražila spas, razumijevanje, objašnjenje, pomoć…
Tada sam bila tu da bih bila podrška jer sam tu trebala biti.

Ali vi ste nešto zaboravili. Vi niste ni prstom pomakli kada je mene trebalo utješiti. Pred vama sam plakala, vrištala, gubila svu snagu, padala na pod gubeći u jednom trenutku sve što sam imala, sve što mi je bio spas u teškim trenucima. Shvaćate li vi uopće kako je to kada se u jednom trenutku sve raspadne, cijeli život, sve što postaviš u toliko godina. Sve se čini nepotrebnim, gubi svoj bit… Da, u jednom sam trenutku pomislila da je sav trud uzalud.

A vi ste samo gledali…
Ne bi da sam bila bolesnik kojeg se nije smjelo dotaknuti.


Ali i to ću vam oprostiti, jednoga dana. Možda ću shvatiti i bez vašeg objašnjenja. Možda sam sebična?
Nadam se da nisam. Jer tražila sam samo razgovor, tražila sam samo jedan vaš zagrljaj. To bi bilo dovoljno.

Polagano opet postavljam svoj svijet. Vratila sam sve da opet bude na svome mjestu.

Vratila sam se.

Žao mi je zbog svega što sam učinila prije točno godinu dana kada je sve započelo. Trauma je moje opravdanje.
Jedna soba puna zagušljivog zraka. Tuga i beznađe učinila je taj krvavi smrad koji je ispunjavao sobu broj 4… sobu u sredini hodnika prepunjenog ljudi s tupim, nesretnim facama i tu i tamo pokoja osoba u bijeloj odori hladnija od leda.
U njihovim očima praznina se jedino vidjela.

Da i to je trauma. Kada promatraš osobu tebi tako blisku, osobu koju toliko voliš, možda najviše, među svim tim ljudima sa istim izrazom na licu… da je ona dio njih…
I protiv toga ne možeš ništa. U tebi bijes izbija kao lavina, želiš vrištati, u jednom momentu čini ti se da padaš duboko u jamu. I svaki put kad opet otvoriš oči i shvatiš ovo je stvarnost oko tebe, padaš još dublje i dublje. Svaka glupa uspomena, svako lice, svaki pogled kojeg sam zapamtila tjerao me je u dubinu…

Ali vratila sam se. Penjala sam se dugo vremena da bih se popela na površinu, tamo gdje je sve započelo.

Neka ovo bude samo sirova prošlost.
Potisnut ću te uspomene u najtamniji kutak moje malenkosti.
I neka tamo ostane…

Otvorena su vrata.
Hoću li ući?
Hoću li uzeti tu priliku?
Strah me je zaboraviti.
Iz svake greške nešto sam naučila.
Želim li se prisjetiti?
Želim li se popeti na kat boli?
Hoću li imati snage penjati se
Po stepenicama moje prošlosti?
Na hladnim zidovima ugledat ću
Slike mojih uspomena.
Promatrat ću ih s ljutnjom.
Bijes što u mojem srcu kuca samo je
Želja za osvetom.

Toliko slika postoje…
Dok su neke samo crno-bijele,
Druge su već izblijedjele,
A neke još uvijek puštaju
Boju u obliku krvi.

Kad će ove slike tonuti u san,
Samo nestati u zaboravu?
Ne mogu više trpjeti,
Potrčala sam.
Sa svojim rukama znoj
Na čelu kupim…
Na podu iza mene,
Jedan krvavi trag ostaje…

Kada ću skupiti snagu
Da otiđem,
Da zauvijek vrata prošlosti zatvorim?
A možda su ovi tragovi samo znak
Da je ključ sreće duboko
U mom srcu sakriven.
Jer vrata prošlosti
Uvijek otvorena ostaju…

Postoje trenuci kada moraš
reći zbogom.
Postoje trenuci kada
se moraš rastati
s onim ljudima
do kojih ti je stalo najviše.
Jer drugog izbora nekada nemaš.
Ne postoji...
Teška je ona činjenica
što si opet miljama udaljena.
Moja srodna duša,
moja utjeha kada sam tužna,
moj osmijeh u sretnim trenucima.
Na odlasku rekla si mi ono
što sam već tako davno željela čuti.
"...najbolja si mi prijateljica..."
U tom trenu sakrih suze.
Možda suze radosnice?
Zauvijek ću te pamtiti,
ne brini se...




*Ovaj post posvećujem http://secer20.blog.hr/, curi koja mi je pomogla u mnogim teškim trenucima. Zahvaljujem blog.hr-u koji mi je omogućio upoznavanje tako divne osobe...*

Strah je kada ti se vene zalede,
Strah je kada ne znaš što te sutra očekuje,
Strah je kada misliš da je sve gotovo,
Kada gubiš tlo pod nogama.
Strah je kada misliš da odlaziš
Jer nemaš drugog izbora.
Strah je izgubiti,
Strah je odustati
I u isto se vrijeme boriti.
Strah je slušati nijeme note,
Strah je izreći riječi,
A ne željeti da ih itko čuje.
Strah je kada se pitaš što se s tobom događa,
Jer ti sam ne znaš,
Ne poznaješ ovakve osjećaje.
Strah je kada plačeš sama u mraku,
Jer ne želiš da te itko vidi,
Jer strah je kada misliš da će ti se podlo smijati.
Strah je bojati se.
Strah je kada misliš da gubiš,
Kada znaš da gubiš i odustaješ.
Strah je kada te misli prate
Poput ubojice koji prati svoju žrtvu.
Strah je kada sumnjaš,
Strah je kada u svačijoj rečenici
Čitaš između redaka.
Strah je saznati nešto novo,
Čuti nešto što ne želiš, a znaš da to postoji.
Strah je znati nešto loše, bolno,
A samom sebi ne priznati.
Strah je šutjeti jer misliš da je bolje,
Strah je šutjeti, a znati da griješiš.
Strah je izgubiti,
Strah je odustati
I u isto se vrijeme boriti.

Srela sam lice bola
Iz sobe broj 4.
Odjednom mrak,
Oči mi se zaklapaju.
Mučnina,
Strah…
Uspomena…

Ostajem bez svijesti,
Imaginarni svijet je oko mene
Kao da sam upala u krivu traku života,
Kao da sam u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.

Vidiš li ove suze?
Vidiš li?

Evo opet se vrača
Ova slika krika mog,
Ova slika razrušene djevojke.

Eno je tamo…leži.
Vidim je, kao da sam se vratila tijelom i dušom.
Tako je slaba…
Oči crvene, umorne…
Pune bijesa, pune tuge…
Gledam je kroz zamagljen vid,
Okrenem se…
Jer nemam dovoljno snage trpjeti taj prizor očaja.
Već previše strašan je ovaj miris straha
I miris zadnjih ostataka nade koji se polagano gube
U daljini.
Sunce tako crno sja u 4. sobu beskonačnog hodnika.
Luđački smijeh i vrištanja.
Možda samo zovu u pomoć?
Kao i ona…

Ako i ja zazovem u pomoć?
Hoće li i mene strpati u luđačku košulju?
Tretirati me kao životinju?
Tretirati me kao da ne postojim?

Nikada se nisam osjećala onako,
Kao da su mi ruke vezane,
A slobodne su,
Kao da znam da nije dobro što sam ovdje,
A čini se da tu moram biti.

Nisam imala izbora,
A taj izbor zauvijek je urezao svoj krvavi trag.

Nema tih riječi,
Tog načina,
Kako da se izrazim,
Kako da pokažem
Kakav je to strah kada svjetla na kraju tunela gubiš,
Kada bježi od tebe kao hijena od gladi.

Kako je to kada znaš
Da nestaje ono što toliko voliš.
Kad se osjećaš bespomoćno,
Zatvoreno u svojoj patnji
A nitko ne primjećuje
Da samo zagrljaj može biti utjeha.

A samo utjeha može stišati
Moje pozive u pomoć.

Srela sam lice bola
Iz sobe broj 4.
Odjednom mrak,
Oči mi se zaklapaju.
Mučnina,
Strah…
Uspomena…




Moja želja ostala je ista.
Želim izraziti sebe, otvoriti se.
Pročitajte me kao otvorenu knjigu,
Želim da znate...
Želim utjehu. Treba mi.
Želim mir u svojoj duši...
Jednom zauvijek!

Sad ili nikad…
Pomislim…

Uspjela sam izustiti tih nekoliko riječi…
Tih nekoliko misli što su gorjele u meni…
Nekako…ne znam ni sama kako…

Koliko sam to samo u sebi držala,
Nosila strah…
Tajila…šutjela…

I onda je izišlo…
Poput vode iz izvora…

Govorila sam vam kroz suze,
Oslobodila se potrebe…
S nadom da ću pronaći odgovore.

No odgovora nije bilo,
Utjehe nije bilo…

Samo gledanje u prazno…
I ponovno šutnja…

I što sam s time postigla?
Oslobodila zaključanu dušu?
Govorila ogoljelim zidovima?

Sada kada sam sve rekla,
bacit ću papire natopljenih suza,
uništit ću tragove slomljene djevojke.
Ionako vam ne znači ništa,
bar se tako ponašate.

Samo gledanje u prazno…
I ponovno šutnja…

*…grad moga djetinjstva i prve mladosti, gdje me nije bilo toliko godina, a gdje mi se pričinilo sve opet tako poznatim, a opet toliko stranim, kao da sam negdje davno već umrla i opet oživjela…*




Tako sam daleko…
Predaleko da bih uopće ugledala obrise, sjenu…




Poznajete li osjećaj kada bi voljeli biti negdje, a ne možete?
Poznajete li osjećaj kada mislite da bi se negdje drugdje osjećali bolje, drugačije, ispunjenije?

Tako mi nedostaje to mjesto što ga jedna rijeka dijeli, a mostovi ga spajaju u jednu cjelinu, to mjesto nadahnuća i mira, mjesto hladno od zime ali u kojem ti srce gori od topline.




Grad brežuljaka i nizina, šetnica i parkova…

Želim se vratiti.

Želim osjećati onu čistinu u sebi gledajući zrake mojih uspomena iz sretnog djetinjstva. Želim sve opet proživjeti, na trenutak se osloboditi.
Želim vidjeti svoja poznata lica, razgovarati s njima.
Želim se šetati preko mostova, ležati na livadi i promatrati oblake. Želim nacrtati taj osjećaj, taj jedini trenutak kada ti sve para savršeno.




Ljudi mi kažu da izgledam sretno kada sam tamo ili da iskra u mojim očima zasja, da se moje usne u osmijeh razvuku kada pričam o tome…
Onda me pustite tamo…pustite me da odem…i ostanem.
Da mogu učinila bih to odmah. Bez razmišljanja.

Jer previše me veže, previše mislima bježim u te krajeve moje prošlosti. I nitko mi to ne može zabraniti i nitko me neće spriječiti da tamo pobjegnem. Tamo ću pronaći svoj mir…sigurna sam.

*…grad moga djetinjstva i prve mladosti, gdje me nije bilo toliko godina, a gdje mi se pričinilo sve opet tako poznatim, a opet toliko stranim, kao da sam negdje davno već umrla i opet oživjela…*